„Slijedite svoje srce“

RAZGOVOR  S  GOSPOĐOM  TATIJANOM ROCA, UČITELJICOM U MIROVINI

Učiteljica glazbene kulture Tatijana Roca već drugu školsku godinu uživa u zasluženoj mirovini, ali ne miruje. Aktivna je predsjednica Udruge  „Vodiške  perlice“, koja je u studenom 2014. proslavila 12. rođendan, a iste godine u svibnju  od Grada  je dobila nagradu za životno djelo. Zar to nisu dobri razlozi za razgovor s našom učiteljicom?

·         Koliko dugo ste radili u školi ?

Kao nastavnica glazbene kulture u školi sam radila od 1968., a u Osnovnoj školi Vodice od 1970. do 2012., dakle  punih 45 godina.

·         Što Vam najviše nedostaje iz radnog vremena ?

Najviše mi nedostaje učionica, učenici, kolege i najljepša riječ – razrednica.

·         Zbog čega ste odabrali baš posao nastavnice glazbene kulture?

Kao mala sam, zahvaljujući svojim roditeljima, bila neopisivo vezana uz glazbu. Moj otac je bio profesor u Senju, a mama je bila aktivna kulturna djelatnica te se u kući uvijek sviralo i pjevalo. Svoju ljubav prema glazbi htjela sam prenijeti novim naraštajima.

·         Pamtite li kakvu zgodu s učenicima ?

Naravno da pamtim. Sjećam se zgode kad je jedan dječak trebao otpjevati pjesmu, a on nije znao kako bi je otpjevao. Ja sam mu rekla da nije važno koju i kako pjeva već da treba biti hrabar. On je otpjevao jednu pjesmu i zbog svog truda i hrabrosti dobio je peticu. Otad je počeo pjevati.

·         Kako provodite vrijeme u mirovini?

Sabirem sličice, događaje, uspomene, sve ono što me fascinira u glazbi. Ponavljam  nezaboravne trenutke u svojoj glavi i razmišljam o njima. Da se ponovno rodim, nastavila bih druženje s glazbom. Sve te uspomene htjela bih sačuvati u knjigama jer sam od 1970. radila ne samo u školi nego u svim društvenim organizacijama. Sijala sam glazbu kao zborovođa raznih zborova, scenarist i režiser predstava.Vodila sam mali orkestar u školi, a sa školskim zborom kao i s miješanim Gradskim zborom Lira bila sam na mnogim smotrama. Od 1971. radim na očuvanju užanci, a prve su bile pokladi. Bila sam predsjednica Pokladnog senata. Mnogi se sjećaju Prvog pljeska u školi, grupe Napokon. Sad radim s Udrugom Vodiške perlice. Želimo sačuvati vodiški govor, običaje, ples, pjesme, igre. Vrijeme kad sam vodila zborove, priredbe i druga društvena događanja su jednostavno najljepši dio moga života.

·         Jeste li ikad radili mjuzikle?

Jesam, a u jednom je glumio moj učenik Šime Strikoman kao šegrt Hlapić. Kako se Šime teško snalazio u pjevanju, svi su se začudili kad su ga vidjeli na pozornici, a iza pozornice je pjevao Zrinski Pelajić. Zapravo  smo prvi put koristili  playback. To je bilo zanimljivo.

·         Što mislite o djeci kojoj ste predavali?

Moram priznati da su Vodičani  talentirani,  posebno u pjevanju i sviranju, tako da su djeca u to vrijeme bila zaljubljena u glazbu baš kao i ja. Kruna toga rada su raspjevane i rasvirane Vodice, bendovi i dva profesora glazbe ( Aždajić Blanka – klavir, Lakić Nebojša –prof. glazbene kulture, korepetitor) i Ante Lasan koji je studirao glazbu. Žao mi je što moji mnogobrojni pokušaji da se u Vodicama osnuje glazbena škola nisu urodili plodom, a klavira u gradu  ima mnogo.

·         Sad kad ste u mirovini, imate li kakav hobi?

Članica sam Pokladnog senata, predsjednica Udruge „Perlice“ , a moj kućni hobi,  osim uobičajenih poslova, je  slušanje glazbe i prebiranje po tipkama te pogled na Vodice  i obližnje otoke i razmišljanje o njima. Moj hobi je bio sviranje orgulja koje sam u crkvi svirala od 1991. do 2013.

·         Sjećate li se možda i nekog tužnog prizora?

Nažalost, da. Sjećam se nastupa školskog zbora za Božić 1991. Nastavnica Meri i ja pripremile smo recital u crkvi. Tijekom nastupa počele su padati granate. U crkvi je počelo komešanje, početak panike, toga se radije ne bih htjela sjećati. Ja sam dirigirala, djeca su pjevala  Veselje ti navješćujem i tada su granate počele zasipati Vodice, a u trenutku granatiranja počela sam vikati:“ Ne bojte se, u crkvi smo!“ i od božićnih pjesama krenula na domoljubnu „Bože, čuvaj Hrvatsku“. Cijela crkva je zapjevala. Nadglasali smo granate. Dok je pjesma trajala, djeca i odrasli su izlazili iz crkve, neki su žurili kući, neki u Bumbino sklonište, a ja sam jednu zaplakanu djevojčicu odvela kući u Zatonsku. Bila je noć, mračne ulice, ali svi su znali svoj put.

·         Koje škole glazbe ste prošli?

Od malih nogu glazba je imala privlačnu snagu koja me vukla. Već u vrtiću su zapazili moj talent. Nižu osnovnu glazbenu školu završila sam u Senju, kao i gimnaziju. Diplomirala sam na Pedagoškoj akademiji – glazbeni smjer.

Prije koliko godina ste ušli u „ Pokladni senat?

Kada sam došla u Vodice, htjela sam se priključiti pokladima.  Muž mi je rekao da su poklade u Vodicama zabranjene. Ja sam sina obukla u poklade i krenula za našom Glazbom kroz selo. U školi sam u razredima organizirala pokladne plesove i uključivala se s Glazbom i školskom djecom u pokladnu povorku u svaki pokladni utorak do 1990. Uz podršku ravnatelja Ljube Karina i jednog dijela mjesta organizirala sam grupu koju sam nazvala Senat, a ostali članovi Senata bili su ministri. Pučanstvo nas je podržalo i tako su opet počele organizirane povorke. Školske i gradske povorke bile su poznate nadaleko, najpoznatije u našoj županiji. 2000. g. smo prvi put išli u Opatiju s natpisom „Vodiški đir“. Ja sam tada  bila Scarlet O´Hara iz filma „Prohujalo s vihorom“. Nagrađene školske grupe, izabrane od učenika, godinama su sudjelovale u opatijskoj pokladnoj povorci.

·         Imate li kakvu poruku za učenike ?

Neka samo slijede svoje srce i ono će odabrati, u mom slučaju glazbu. Glazba me oduvijek neodoljivo privlačila jer je glazba dubok neiskazan svijet, čarobna ljepota koja me obuzimala i fascinirala. To je svijet ljepote kojemu nema kraja.

                                                                    Novinarke: Lucija Crljenak i Monika Hodak, 6.r.